Ovo je samo jedan u nizu svim mojih pokušaja da postanem romanopisac. Napisao sam čitav niz dovršenih i nedovršenih romana. Taj je poriv usađen duboko u mene zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju dokučiti.
Nisam objavio knjigu, nisam izdao knjigu, nisam književnik. Ja sam neshvaćeni umjetnik bez umjetničkog djela. Još u djetinjstvu, još u mladosti, vjerovao sam da ću svojom maštom nadahnuti čovječanstvo. Više to ne mislim, s a d a j e o n o m o j e n a d a h n u ć e. Sve što je izmišljanje zanimljivih sadržaja kojim originalni romanopisci pokušavaju zaokupiti pozornost čitateljske publike, meni je tuđe. Nema više romana koji treba napisati kao još jedan zastrašujući dokaz gluposti koji bi trebao ljude privesti pametnim zaključcima da ne srljaju u pogibelj, Bogu hvala.

Kiseli Krastavac i dinja odluče se baviti sitnim poslovima u Engleskoj. dinja čuva bebe, a Kiseli Krastavac je duda.

Kiseli Krastavac i dinja žele napraviti palačinke. Odu u supermarketu. Kiseli Krastavac kupi jaja, a dinja tavu.

Zapravo sada i Vama postaje jasno da će ovakvi romani, malo-pomalo, ustupiti mjesto dnevnicima ili životopisima – zanosnim knjigama koje odaberete…
Kada bi samo čovjek znao za kakvom ćete literaturom poseći na policama, kako među onim što se naziva događanjima koja nam služe da lakše klizimo kroz život, odaberemo ono što je zaista poučno i što nas može nadahnuti.
I kako istinski zabilježiti životnu stvarnost?
Kiseli Krastavac i dinja igraju biljar. Kiseli Krastavac slaže kugle, a dinja štapom cilja rupu.
Kiseli Krastavac i dinja boćaju. Kiseli Krastavac baca kuglu, a dinja se kotura.
Prebirem po ostvarenim iskrama.
Nigdje nema ni trun originalnosti. Ni jedan opis nije dosjetka koje sam se ja osobno dosjetio. Ovdje prepričavam ono što mi se učinilo zgodnim u pričanju onih čijeg se čak ni imena ne sjećam, a ni ne pokušavam ga otkriti.

Koja je razlika između dinje i kugle u američkoj kuglani? upitali su Kiselog Krastavca.
Pa to svatko zna, odgovori Kiseli Krastavac: Tko je još video dinju u koju je moguće utaknuti tri kisela krastavca istovremeno?

Kiselog Krastavca i dinju napao pas. Dinja hvata za uši i rep, a Kiseli Krastavac uvuče otraga.

Sinoć sam tako slušao jednog velemajstora čije je izražavanje bilo takvo da sve ovo moje izlaganje djeluje kao da sam ušljiv. Morao sam depilirati spolovilo, ali čak ni tada svrbež nije prestao. Kako čovjek može zaušljiviti ovako se zabavljajući? Ali nije važno. Ne bi Vam nikada zasvirao glazbu koju prožima folklor, začinio životopis dinje i Kiselog Krastavca kao da je život samo pregršt šala i praznine, ničeg, tišine između tonova koji određuju ritam životne skladbe – ne bi nikad napisao ovaj roman da nije bilo stidnih uši.

Što je lubenica među dinjama? upitali su Kiselog Krastavca.
Ah, samo obična dinja koja je dobila mjesečnicu.

A dinja i lubenica raspravljale za to vrijeme o Kiselim Krastavcima. Lubenica izjavi:
- Moj mi Kiseli ostvari tri orgazma u jednu večer!
A dinja: - To nije ništa draga moja Lubenice. Ja sam ih sinoć imala više od dvadeset!
Pa lubenica: - Ah moj Bože više od dvadeset orgazama? Zar je Vaš Kiseli tako dobar...
I opet dinja: - Ah, ne jedan... Čitava teglica!

Upravo mi se širi pogled. Ovi trenuci koje navodim alegorije su iz života nepoznatih pojedinaca u mnoštvu. Oni će i dalje obilovati trenucima punim neočekivanih iznenađenja. Između njih još više beznačajnosti, više praznine, više ničega. Ni najmanjeg znaka iz orkestra čovječanstva koje bruji u uljudbi doći do promjene. Proturječno postojanje nas postepeno izjeda. Naša je posebnost imitacija ili imitira život. Ono što treba izdvojiti iz svega što se zapisuje, prema tome, nije vlastito maštanje o životu, nego prepričana izmišljanja. Mi što pokušavamo ispisati sadržaje poučnih knjiga trebamo osluhnuti prepričavanja koja kolaju kroz krvotok ljudi unatoč svemu. Nema ničeg novog. Događaju se samo varijacije već objelodanjenih sadržaja.

Kiseli Krastavac i dinja odu na ledenjak na brdu. Kiseli Krastavac jesti snijeg, a dinja lizati sladoled.

Kiseli Krastavac i dinja nađu se na santi leda. Kako je hladno oni odluče zapaliti plamen. Dinja kupi rog, i Kiseli Krastavac svijeću.

Kiseli Krastavac i dinja ulove pčelu. Kiseli krastavac za noge, a Dunja za žaoku.

Kiseli Krastavac i dinja žele se baviti pčelarstvom. Kiseli Krastavac kupi saće, a dinja roj pčela.

Dakle odmah Vam se bistri kakav to buran život vode dinja i Kiseli Krastavac, život od kojega nema nikakve koristi.
Pa možda i ne baš posve nikakve jer o njima se priča posvuda, a ponekad i bilježi detalj koje je zamijetilo iskusno oko neznanca.
Gotovo sve što se o njima priča u ovom ili nekom drugom obliku pokušao sam objediniti u životopis što na prvi pogled neobično ispunjava sadržaj životne glazbe.
Dakle ton i tišina koji se skladaju i mogu raspršiti bučeći kao strašno zbrkana kakofonija ili pak vrhunski izvedena skladba Sebastiana Bacha.
A note, sve su to one jednake stalno izrabljivane iste note.

dinja i Kiseli Krastavac i su u šumi pa se pretvaraju da su hrast. dinja je krošnja, a Kiseli Krastavac deblo.

Ne mogu poreći da je čudesno prepričavanje Vama dobro poznatih situacija koje rese život dinje i Kiselog Krastavca pustilo korijen i zavuklo mi se duboko pod kožu tako da sam se već počeo zanositi kao kakav strastveni sakupljač koji pijano tetura pišući patvorine.

dinja i Kiseli Krastavac uče geometriju. dinja kao kugla, a Kiseli Krastavac cijev.

Znam da crtice iz životopisa dinje i Kiselog Krastavca su na prvi pogled plagijati, da sviram note što su, ovako ili onako već zvečala svemirom, ali ipak, unatoč svim Vašim zvižducima i negodovanjima, svirat ću Vam te Vama toliko dobro poznate note na način na kojim će se uklopiti u sadržaj životopisne fuge dinje i Kiselog Krastavca; - dva posve obična lika iz mnoštva kojem pripadamo i zapravo dosadno ponavljamo iste one toliko puta odigrane prizore koje uporno ponavljamo svaki trenutak u svom bizarnog postojanja.

dinja i Kiseli Krastavac idu kupiti staru kuću. dinja je popravlja, a Kiseli Krastavac u njoj samo spava.

Priznajem Vam da je mene moja odluka takvog pristupa toliko ponijela da se čak pojavila posve neobična zamisao. Kada? Onog jednog dana čim se pojavila potreba da pišem...
U ono neko doba nakon sezone kiselih krastavaca jedan se Kiseli Krastavac zaposli kao saobraćajac. Dok je patrolirao uz autocestu zaustavi dinju zbog prebrze vožnje:
- Dobar dan gospođice, smijem li vidjeti Vašu vozačku dozvolu?
- Vozačku dozvolu?? Što je to?
- To je ružičasti papir da potvrdi da li je dozvoljeno voziti automobil.
- Ah da, to ... U hop cup….
- Mogu li dobiti saobraćajnu dozvolu?
- Što je to?
- Onaj zeleni komad papira…
- Onaj kao vi? - upita, ali: - Ah! - odmah se ugrizla za jezik jer se Kiseli Krastavac uopće nije nasmijao pa nastavi: - Izvinite, šala mala. Evo Vam... – reče, ali ne dovrši nego mu pruži ispravu prešućujući obrazlaganje svog ponašanja.
- A mogu li sada još dobiti i vaše uvjerenje o osiguranju?
- Uvjerenje o osiguranju? Što je pak to?
- Potvrda da ste osigurani protiv odgovornosti za štetu koju može prouzročiti ovaj automobil.
U ovom trenutku, Kiseli krastavac smanjuje njihovu razliku, nadnosi se kroz otvoreno bočno staklo i posve unosi u lice dinje svoju kiselu pojavu...
A dinja se prepušta zakonu i čini što se od nje traži mada ne baš revnosno što je moguće zaključiti iz njenih riječi na kraju:
- O ne, još jedan kiseli okus…
I tako je razotkriveno gdje su otišli Kiseli Krastavci. Zaposlili su se u saobraćajnoj policiji! A što iz te priče možemo zaključiti? Pa recimo: Izgovorena ljubazna riječ može uljepšati dan, a prešućena ostavi prazninu!

I tako su se pojavili i dinja i Kiseli Krastavac.
Pojavili su se slučajno.
Neproračunato.
I nametnuli kao neizbrisiv trag svjetla što dopire kroz ključanicu.
Istu tu ključanicu kroz koju virim u njihov život.
Ni sam ne znam ni kako ni zbog čega?
Ali taj njihov zajednički životni put bio je raspršen u mnoštvo trenutaka koje jedva da nešto povezuje. Možda praznina, možda ono neizrečeno što odvaja iskrenje opisa stjecanja životnih iskustava i pouka kakva nam mogu i te kako dobro poslužiti u našem bremenitom opstanku.
Zar ne, zanima Vas dragi moj čitaoče kako to iskre opisi trenutaka životnih priča dinje i Kiselog Krastavca?
Zar ne još više ako su stvarno iz dinje izvirile duge noge pa ako su baš i polovne?!
Evo, nabrojat ću samo neke od naslova životnih epizoda to dvoje pa će Vam odmah postati jasno kakvi su i što im se događa:

Kiseli Krastavac i dinja su upoznali ljubav svog života. Kiseli Krastavac mirišljavu i slatku, a dinja u rasolu

Kiseli Krastavac i dinja pričvršćuju gipsane ploče. dinja zakucava čavliće, a Kiseli Krastavac je čekić.

Pa ću nastaviti pripovijedati. Zasigurno će mi pomoći.
Barem toliko koliko i leći na kauč kod psihijatra, a i jeftiniji način za stvaranje dobrog raspoloženja.

Kiseli Krastavac i dinja popravljaju gumu. Kiseli Krastavac čepi rupu, a dinja napuhuje.

dinja pišem malim slovom, čak i na početku rečenice. Zašto?
Zato jer je ona neuglađena, ali osobita i privlačna, mirisava tijela koje nas mami, a da ničim nije osobito zaslužila pozornost jednako kao i tisuće sličnih prolaznica čiji životi izvan kruga slučajnih poznanika ostaju nepoznati čovječanstvu. Pa ipak…
Pa ipak ona postoji, tu je, čak nekako i sastavni dio tihe većine od kojih svatko od nas iz košare u voćarni odabere najslasniju i odnese kući.
A Kiseli Krastavac?
E on Vam je muško kao svako muško pun sebe, nadut i s lepezom perja u repu kojeg nema pa kad se šepuri kao paun ili puran navijek je okićen tuđim perjem.

Kiseli Krastavac i dinja odu loviti ribu. Kiseli Krastavac mamac, a dinja je udica.

Krastavac i dinja love ribu.
dinja navlači mrežaste čarape da uhvati ribu, a Kiseli Krastavac isklizne.

Navršio sam više od pola stoljeća, a više ne znam tko sam ili što sam ili da li uopće jesam? Tjeskoba koja obuzme kada u životu izbrojiš pedeset godina pa još obilato više od desetak posto nastaviš dodavati godine navikavanja na život u svijetu kakav je, obuzme te panika da postaješ besmrtan, neki to ne prežive i objese se.
Zašto ovo kažem?
Sigurno ne zato jer bi moja nesretnost mogla djelovati na mene tako, ali…
Ali ja odista patim i stvarno nemam snage da vam govorim o razlozima te moje patnje, barem ne u ovom trenutku…
Pa ipak…
Pa ipak zato jer nisam siguran da imam srce, ali sam siguran da imam tijelo na koje netko iznutra kuca. Kao na vrata. Hoće da otvorim. Htio bi iznutra van. I nisam isto tako uvjeren da neću pogriješiti ako mu otvorim. Ako mu otvorim, ako mu dozvolim da priča po svijetu tko sam što sam, iznutra…Ako sam iznutra pun kiselo-sluzavih jalovo-zelenih sjemenki?

Oznake: šale

AKO je zatim druge strane divnih ženskih grudiju kao dvije male mirisave dinje što ti čitava svaka u po jednu šaku stane onda je to predodžba muškosti kao Kiselog Krastavca, zar ne?
AKO sam umjesto odgovora na postavljeno pitanje prisluškivao razgovor tri nekrofila dok su na pauzi marendali od trenutka kada su povadili iz vrećica sendviče i počeli ih odmotavati iz folije čuo sam:
Prvi: "Ja obožavam svježi leš. Toplo mrtvo tijelo staro tek trenutak. Dok svršavam u njenoj još vlažnoj i nesasušenoj dinji, upišanoj zbog straha časkom prije dok sam je davio, to mi pričinja neopisiv užitak."
Drugi: "Ma fuj! Mrtva, upišana… Fuj! Ja volim kad je mrtva barem tjedan dana, a njeno tijelo ukočeno. Pričinja ti se kao rajska djevica: kruta, nepokretna, neupućena, ne zna ništa o tjelesnim užicima i zadovoljstvima… A ja uživljen u ulogu boga koji je podučava, e to su ta božanska čuvstva koja mene običnog prožimaju… Pravi, istinski užitak!"
Treći: "Ma vi ste obuzeti sumanuti glupani obuzeti zelenim i nezrelim voćem!! Ja ne volim mrtvo tijelo ako leš nije stariji od šest do sedam mjeseci."
Prvi i drugi uglas: "Što? Pa što možeš s truplom nakon šest–sedam mjeseci? Onda se već raspada i samo je neupotrebljiva trula lešina!?!"
Treći: "Da se počela raspadati i da je trula to da, ali da je neupotrebljiva to ne! Tek je onda možeš ubadati po čitavom tijelu. Gdje god badneš imaš pravu i po mjeru rupa!!!!"
Nakratko zavlada tišina. Tri nekrofila su odmotali svoje sendviče i slasno zagrizli u njih prepuštajući se svaki svojoj maštariji…
Iz teglice kiselih krastavaca što je u sredini između njih izigravala dekoraciju mrtve prirode i u jednom pretjeranom smislu izgledala kao vaza sa cvijećem u prizoru doručka tri nekrofila na mramornoj ploči grobnice…
Iz spomenute teglice kiselih krastavaca između to troje izvadi treći nekrofil jedan kiseli krastavac držeći ga za vrh i zabacivši glavu stavi iznad zaokruženih usnica kojima ga lagano usiše do prstiju kojima je za vrh pridržavao krastavac. Glasno je mljackao i ispuštao zvuke uživanja još strastvenije kada ga ponovno izvuče.
Nije ponovio postupak nego pogledao u svoje drugove koji su, začuđeni gestom, promatrali.
I onda treći reče drugoj dvojci:
"Eto, baš je ovakav onaj moj kada ga izvadim iz njenog gnjilog trupla..."
"Tako mali, zelen, smežuran i sav nikakav?" upitaju uglas ona druga dva nekrofila glasom koji je odavao njihovo mišljenje o ovome trećem svome drugu.
Mišljenje koje se na neki način slikovito obznanilo postupanjem…
"Ne!" reče treći. "Ne tako mali nego tako kiseo…"

Sada ću dvije dinje iskoristiti za erotski i divan izmaštaj. Neću skrenuti pogled kroz prozor da znam da je prekrasan dan. Moja je supruga otišla tjedan dana u posjet majci, a sin je sa svojim društvom. To bi uljudno trebalo značiti da su dvije mirisave dinje u središtu pažnje.

Ženske sise kao dvije lubenice što sam ih pronašao naslikane negdje na Internetu, nisu ni mrvu poželjnije od dvije mirisave dinje. Niti slasne niti čvrste kao čari takvih malih ženskih grudi poput dvije mirišljive dinje.
Ali ako zbog toga još više nabreknu od ponosa puknut će grudnjak, a dinje poispadati gole golicate pred oči svih okupljenih. Bit će to dvije mirisave dinje kao iz priče o dvije dinje. Priče što se dogodila još ljetos, ali nisam je mogao ispričati radi žene koja mi viri iza leđa čim uključim računalo.
Dakle, dozlogrdila dvjema mirišljivim dinjama njiva i seoski život. Zato odlučile poći svijet pa što bude...
Zanimljivu zamisao, zar ne, u ove, brrrr, mrzle zimske dane sanjariti o tome kako ljetno sunce prži, a dvije mirisave dinje uzmuvale maštu pregršt muškog svijeta. Zato muški svijet i ugura u procjep između te dvije mirisave dinje što se njedra zovu, brdo novca, Iz tog se razloga na žutom licu dvije mirisave dinje javi velika kriška osmjeha. Razjapile žuta usta i obje pokazuju bljedunjavo žućkaste zube, a zatim obje mirišljave dinje kupe pa obuku bikini te odu na ljetovanje.
O, ta moja bludna mašta što ima drugačija sanjarenja koje su dvije mirisave dinje prozrele pa su uglas rekle:
– Nismo mi toliko jeftina roba.
Ali to nije bilo važno. Važan je bio zvuk koji su ispustile. Bio je to isti onakav zvuk kakav ispusti dvoglava kornjača izgovarajući slatkasti ton. Ton što se kotura poput lopte niz stepenice izgledajući još k tome i kao kad progonjen lisicom nizbrdo kotura jež bez bodlji…
Jež kojem su ukrali bodlje sve pa i onu jednu više koju on ima za razliku od njegove drage jež… zaboravio je već tko je ona i još sve…
I dok tako ja pričam i pričam koještarije, dvije su mirisave dinje ipak otišle na daleku plažu od rodne im grude i ruralnog krajolika pitoresknog zavičaja. Poći ću njihovim tragom. Spomenut ću kako su putem prema moru dinje postavile oglas u izloge svake trgovina mješovite robe. Htjele su iz druge ruke kupiti još nikada korištene i ruke i noge. To je bio prvi trag koji nalazim sljedeći ih ka izlazu iz životne učmalosti. Učmalosti što je mene obuzela u višegodišnjem braku.
Ono što sam uostalom odmah zapazio bilo je da se nitko na taj oglas nije ni javio niti na nj nacrtao brkove kako to već mangupi čine pa je još više djelovalo poput zova sudbine ta pomisao da ih slijedim. A zašto sam se tome začudio? Začudio sam se jer ako me sjećanje ne vara čak je i Mona Lisi netko nacrtao brkove. I jer je to AKO bilo izmišljeno ime koje su uzele dinje i kojim su postigle svjetsku slavu. (A opet, onako usput, nitko ih, u selu gdje su rođene i odrasle, nije prepoznao jer tamo se ne prati svjetska moda.)
Ali ipak te dvije AKO bile su na trijumfalnoj svjetskoj turneji prošlog ljeta…i kada su se dvije mirisave dinje u bikiniju dokoturale u grad na obali nisu imale novca za hotel.
Tada legnu nasred najčuvenijih šetališta u središtu grada u podnožje leđa ili iznad trbuha svojih najboljih prijateljica-sljedbenica i tako nastane moda dinja (čitaj: genetski inženjering implementa* plastične kirurgije).
* implement (lat. implementum) med. bolesno debljanje; popunjavanje; pomoćno sredstvo
Što slijedi?
Ono što slijedi doznat ćete AKO vam, sve u svemu, čitava priča o MODI DINJA i nije posve baš jasna i izgleda vam bez veze i još nimalo prikladnom za crnu kroniku u žutom tisku. Neka vas utješi spoznaja kako se ista stvar događa i meni kad zabodem nos iz osobne pobude da pričam priče pa zapuca, puca joj prsluk AKO ako puknem od želje da puknem dvije mirišljave dinje – jer AKO vam je pak u svoj toj priči odista istinski stalo do pucnjave vi ćete na kraju kupiti pištolj i dinju te otići u vrt iza kuće vježbati gađanje. Ja bih ipak radije u slast pojeo barem onu preostalu mirišavu dinju AKO…
A što se pouke ove priče tiče: kome li je još i zbog čega, u ovo suvremeno obogaćeno maštom doba uopće stalo do mirisavih dinji AKO se prepušta erotskim sanjarenjima?!

Pojavio se.
Kad tad se pojavi.
Sve se nekako pojavi pa tako i ovaj blog »dunja i kiseli krastavac«
Recimo da se pojavi iz ništavila u bezdanu svemira.
Svijet se dakle javio u svemiru!?
Svemir se osuo pjegama vremena. Zvijezdama, kometima...
Crnim rupama i crvotočinama kakvim je izbrazdana i koža našeg lica i tijela…
Postojanje se tako očituje u tijelu i mesu svijeta, a mi ga promatramo iznutra…
Kako sam odjednom došao do nas? Kako smo se mi javili u okruženju, u samom središtu, u srcu postojanja? Kako smo odjednom postali tvorevina tvorca? Ali nije važno! I mi smo se pojavili tu i promatramo svijet oko sebe i promišljamo vlastiti život.
Odjednom: tek tako…
Kao pitanja što traže odgovor pa kreču drugim smjerovima.
Recimo: Koji je smisao?
Bitak? Bitak svega… I postojanja? I svijeta? I nas?
Ima li uopće spoznaje koja toliko duboko prodire u zamisao?
Zamisao je, naravno tvorba, umjetničko djelo što ima svrhu, možda malko nejasnu, poput slutnje, ali ipak neko značenje koje se može shvatiti. Kako?
Pa recimo kao šala. Neslana božja šala!
Čovjek je dakle pojava božje šale na sliku i priliku poput božje. I trebala bi odražavati i očitovati Boga? Trebala bi kažem, mada mu često postupci nisu stvaralački nego uništavanje.
Zašto?
E pa to: zašto, izraz je pitanja što odaje nemoć, neznanje, nesigurnost… A to bi pak možda najbolje mogli razumjeti promotrimo li ljudsko stvaranje. Kakvo? Pa promotrimo umjetnost. Uzmimo pisanje romana. Trenutke stvaralačkog nadahnuća romanopisca i o tome kako zaživi ili ne živi njegovo djelo.
Koje to djelo i kojeg to romanopisca?
Uzmimo mene kao pretpostavku tog neobičnog tvorca romana od niza šala…
I šaljivih fragmenata.
Kao smiješnih odlomaka zamalo prepisanih iz stvarnosti u svakom smislu…
Stvaran trenutak u zabiti svemirskog bespuća koji bi znanost poput fizike smjestila u određeno vrijeme i prostor pa zadirući još dublje govorila…
Ah, to što bi znanost kazivala to nimalo niti je šaljivo niti izaziva osmjeh, a bogami niti objašnjava pojavu ovog mog trinaestog još neobjavljenog romana.
Poantu najbolje sažima poruka na stranici kalendara.
Okreću iz dana u dan.
Svakodnevno nude neki novi savjet.
Neko novo priopćenje…
Pojavio se tako, kao i sve što se pojavi kad-tad…
Pojavio se dakle svijet Dinja i Kiselih Krastavaca, a Vi ako…
A vi ako, dragi moji blogeri, ako marite već o tomu kako izgleda pa…
Pa me o tome i propitkujete, evo…
Evo prepisat ću ga samo za Vas:
Smijeh je osobiti lijek koji nam pomaže pri sagledavanju životnih problema. Osvijetli ih blaženstvom i hrabri. Pomaže u pronalaženju radosti čak i tada – zapravo baš najviše u trenutku koji vam se čini bezizgledan.
Smijeh je izuzetna spasonosna čarolija, a ne izlaz za nuždu kad vam izgleda da nemate više niti jednog jedincatog rješenja.
Smijeh je rješenje kad više nemate niti jednog asa životnog užitka u rukavu…



PS


čestitku, što kao da sam je 'ukrao' na kiosku, možete pogledati ovdje: link